Autor: Novi-tjednik u 13.07.2007 10:45:53 | Kroz županiju

 Martina Franić, dizajnerica, slikarica i umjetnica u svakom pogledu, rođena je Zagrepčanka koja je prije no što se doselila na otok živjela u Amsterdamu, gdje je završila školu za kazališnu i filmsku šminku, te bodypainting

Prvić je jedan od rijetkih otoka u Hrvatskoj koji posljednjih godina bilježi porast nataliteta, ali i rapidnu promjenu dobne strukture stanovništva. Dok ostale otoke naseljava mahom stanovništvo starije dobi, na pitoreskni Prvić sve se više vraćaju mladi ljudi koji upravo na tom mjestu pokušavaju zasnovati obitelj i izgraditi preduvjete za normalan život. Zaljubljeni u otočke ljepote, Martina i Goran Franić na Prvić su se doselili još prije sedam godina. Ova priča čak i ne bi bila toliko neobična da Martina Franić, dizajnerica, slikarica i umjetnica u svakom pogledu, nije rođena Zagrepčanka koja je prije no što se doselila na otok živjela u Amsterdamu, gdje je završila školu za kazališnu i filmsku šminku, te bodypainting. Užurbani život velegrada zamijenila je otočkom letargijom, gdje je sa suprugom Goranom i svoje dvoje djece Tonkom i Andrijom u najstarijoj kući Šepurine, koju je nazvala Mirina, otvorila galeriju otočkih starina, umjetnički kutak, te kafić, koji su poslali otočka znamenitost.

- Moja otočka štorija počela je još prije sedam godina, kada sam upoznala svog današnjeg supruga u Korčuli. Pozvao me da ga posjetim na Prviću, gdje se preselio nakon rata i avantura je krenula. Skužili smo se odmah i počeli graditi svoje malo carstvo – prisjeća se Martina svog prvog posjeta novom domu.
Treći dan njihova poznanstva Goran joj je ispričao o svojim planovima, te joj je nacrtao svoj životni projekt. Sedam godina kasnije etno kuća i atelje Mirina, zbirkom starih fotografija, alata i potrepština, simbolično sažima čitavu povijest Šepurine.
- Kad smo počeli uređivati kuću, ona je bila tek hrpa ruševina sa samo četiri zida. Ovdje je vladao kaos, a trebalo nam je godinu dana samo da izbacimo sve smeće koje se u kući nakupilo. Ali, malo po malo uredili smo dvorište, podigli krov i danas je to naše malo carstvo. Unutra je mali kafić, kutak u kojem ja izlažem svoje radove i kreacije, te galerija starih stvari koje je Goranov otac godinama skupljao, a Goran nastavio. Sada je to već zavidna zbirka – ponosno će Martina.
No, život na Prviću nije za Zagrepčanku oduvijek bio sama idila. Bilo je, kaže, teških trenutaka, osobito u prve dvije godine, koliko je trajala prilagodba na miran i usporen otočki život. No to je brzo prošlo, a Martina se uhvatila slikarstva i dizajna za koje je u Šepurini pronašla inspiraciju. Uskoro je osmislila čitavu žensku odjevnu kolekciju koju je simbolično nazvala Bodul. Premda je šivala u glavnom za žene jer je, kako kaže, ideje za modele preslikavala kroz sebe, prošle je godine imala izlet u mušku modu kada je prijatelju sašila hlače. Nakon toga u Vodicama i na Srimi stvorila se pomama za Martininim modelima.
- Uništili su me Srimari! Svaki dan dođe barem jedan i traži da mu sašijem lanene hlače – šali se Martina, te dodaje da joj je bilo teže prilagoditi se muškarcima jer je trebala muzu koja bi joj ukazala na greške koje radi s krojem i, općenito, koja bi izmamila po koju dobru ideju. Prijatelj Brane, prvi muški model, postao je Martinina muška muza. Prozračne lanene tkanine koje kreatorica koristi za popularne hlače ostale su još od njezine majke koja je također bila kreatorica. Lan ukomponiran s elementima etna i casuala, te obvezno nadopunjen detaljima koji poput autorskog potpisa svaki komad robe iz Martininog ateljea čine prepoznatljivim, neprikosnovena je ljetna kombinacija koja je definitivno zavladala među mladima šibenskog priobalja.
Mlada Zagrepčanka, prekaljena Šepurinjanka na šivanje i slikanje ne gleda kao na posao, već užitak. U svom ateljeu iznad konobe Mirina provodi sate slikajući, osmišljavajući nove ideje. Izradila je sebi vilinski kutak u niši kamenog zida Mirine koji joj je najbolja inspiracija za dugih otočkih zima. Prvić, kaže, više nikada ne bi mijenjala za nijedan velegrad, osobito sada kada je naučila voziti i brod kojim za desetak minuta stigne do Vodica. Jedina zamjerka otočkom načinu života jest, veli, to što nema vrtića kojega bi mogli pohađati njezini Tonka i Andrija, a ovaj problem muči i ostale mlade roditelje s Prvića. Vrtić bi, kaže Martina, trebali dobiti već dogodine, ukoliko budu dovoljno uporni.
Jelena Devčić